20 srpnja, 2007

Gdje se igramo?

Više puta sam pisao o našoj djeci i utjecaju uzurpacije njihovog igrališta na njihovu igru i ponašanje općenito. Ali nikad dovoljno. Jer uvijek se trebamo pitati kako neka naša intervencija, bilo kakva, utječe na djecu. Što se dešava, kao u ovom slučaju, kad djeci oduzmemo prostor za igru?
Djeca iz našeg i okolnih blokova oduvijek su se igrala na livadi. Na njoj su provodila čitave dane, a njihovi roditelji mogli su se opustiti, jer to je igralište dovoljno izolirano, udaljeno od svih prometnica, a opet prostrano, tako da je svako dijete moglo provoditi vrijeme po svom guštu. Djeca su se, tako, igrala loptom, lutkicama, neki su kružili s plastičnom "kosilicom", neki su samo brali cvijeće ili promatrali kukce, slavili su se tamo rođendani...
Uglavnom, igra je oduvijek tu bila mirna, bez nasilja, a djeca su bila sretna, jer im je djetinjstvo bilo ispunjeno tim jednostavnim travnjakom, toliko velikim za njih.
I onda, jednog dana, djeca više nisu mogla dolaziti na livadu.
Ne treba naglašavati koliko su se djeca razočarala kad im se, umjesto livade, ukazala građevinska ograda. Ono što se desilo nije samo ograđivanje livade. Desila se uzurpacija djetinjstva. Desilo se oduzimanje životnog prostora. I to ne jednom, već mnoštvu djece. Pretjerat ću ako kažem da je to pravi zločinački pothvat, ali ustvari nije ni daleko od toga. Zašto?
Dovoljno je pogledati samo kako se naša djeca sad igraju. Umjesto livade, ostala im je pustinja između zgrada i ograde. Ostao im je kamenjar, na kojemu besciljno premještaju kamenje, da bi onda kamenčiće bacali u prozore. Zabavlja ih zvuk udaranja kamenja u staklo. Još je dobro dok se zadovoljavaju samo malim kamenčićima. Jedine "zelene površine" koje su im ostale su terasice u prizemlju naših zgrada. Da bi došli do te trave, trebaju preskočiti ogradu i onda trčkaraju lijevo-desno. Zapravo je pravo čudo što se još nitko nije ozlijedio.
Djeca su se, otkad nema livade, počela igrati plastičnim puškama, često se svađaju pa čak i potuku. Agresija raste. Potiče ju dosada. Do čega će na kraju tu našu djecu dovesti dosada srah me i pomisliti.
Zato ono jednostavno pitanje jednog djeteta, izraženo grafitom na ogradi: "Gdje ćemo se igrati?" treba shvatiti sasvim ozbiljno. A rješenje je jednostavno. Djeci ne treba puno, samo humani prostor za igru, kakva je livada.