Jučer je na livadu došao bager. Ne velik, ali ipak bager.
Došao je bager i krenuo s kopanjem kanala. Ne na livadi, nego izvan. Kao, sređuju vodovodne cijevi. Kao, nemaju oni ništa s ovim gradilištem. Zašto onda, ako nemaju ništa s gradilištem, preko noći sklanjaju bager na livadi? Zašto uopće sređuju cijevi, kad je s našom vodom sve u redu?
Zašto? Zašto? Zašto?
Međutim , najveći "zašto?" je ovaj: Zašto nitko od stanara nije reagirao na pojavu bagera? U trenutku pojave bagera ja sam bio na poslu, kao i mnogi drugi. Ali netko je ipak bio kući i siguran sam da je netko vidio šta se dešava. Zašto mi nitko ništa nije javio? Tj. zašto nitko nije postupio onako kako smo se dogovorili?
Tek kad je bager odradio svoj radni dan, kad se parkirao na livadi, tek kad se I.K. vratila iz grada i vidila kroz prozor bager na livadi, tek tada sam i ja saznao za sve to.
I šta sad da kažem? Nije baš da sam gajio neke velike iluzije o angažiranosti i osvještenosti naših intelektualaca. Gomilu puta sam se do sada uvjerio da većina svoj posao na znanstvenim institucijama doživljava tek kao običan posao. Nažalost, nema tu baš puno više od toga. Nema onoga što bi se moglo nazvati intelektualnom odgovornošću, nema svijesti o potrebi djelovanja za opće dobro.
Ja to, jednostavno, ne shvaćam.
Mene je sram!
Pitam se, zato, nije li Šikić ipak imao pravo kad je rekao da je ova parcela močvara? Nije li to stvarno močvara, na kojoj tuste krastače sjede na svojim lopočima i skladno krekeću? Na obalama te močvare iz mulja bućkaju mjehurići plina što nastaje raspadanjem organskih tvari. I sve smrdi, sve zaudara, zrak je težak oko te močvare. U mulju se vrlo brzo utopi svatko tko pokuša njime kročiti. Ipak, cijela ta atmosfera močvarnih isparenja je topla, puna sitnih kukaca. Pogoduje debljanju onih krastača što mirno sjede na svojim lopočima, a njihov kreket se čuje daleko u maglovitoj noći.
I sram je sve veći...
30 kolovoza, 2007
20 kolovoza, 2007
Zanimljivi interview
S obzirom na to da je devastacija urbanog prostora već duže vrijeme jedno od najvećih ekoloških, i ne samo ekoloških, problema koji more današnje hrvatsko društvo, u svakom gradu nailazimo na velik broj problema koji liče našemu. U Puli, recimo, već mjesecima javnost pokušava uvjeriti "strukture" kako nije u redu graditi u parkovima (što oni planiraju). Isto tako, u Puli demilitariziranom području oko Pulskog zaljeva prijeti izgradnja golemih marina, elitnih rivijera, apartmanskih naselja zatvorenog tipa, namijenjenih elitnom turizmu...
U novom broju istarskog magazina Regional izašao je zanimljiv interview s Emilom Jurcanom, članom inicijative "Pulska grupa".
Skupina građana, okupljenih u neformalnu inicijativu "Pulska grupa", došli su na ideju da organiziraju arhitektonsku radionicu na Monumentima, dijelu obale na koji je "bacilo oko" poduzeće Brijuni rivijera. 2006. godine održana je ta radionica, kojoj je bio cilj ponuditi alternativne arhitektonske projekte za tu obalu. Organizirana je i serija predavanja, projekti su predstavljeni na nizu izložbi, podneseni Gradu, objavljeni u knjizi... Kasnije su organizirane i još neke aktivnosti, kojima je cilj bio pokazati da su građani zaineresirani za to područje, da ne bi bilo u redu cijeli jedan dio grada rezervirati samo za elitne turiste, koji će tu boraviti dva-tri mjeseca tokom godine. Prostor treba biti dostupan građanima i treba ga osmisliti tako da živi tokom cijele godine, a opet da svi od toga imaju koristi.
[Tu vidimo neke sličnosti s našim problemom. Livada je javni interes svih građana Borovja. I mi moramo pokazati da nam je livada potrebna, da je ona potrebna nama, našoj djeci, svima. Da ta livada daje posebnu vrijednost našem kvartu]
Donosim dijelove interviewa [moje opaske su u uglatim zagradama]:
Regional: Tvrtka Brijuni Rivijera nije se očitovala o vašim idejama?
EJ: Ne. Standardna reakcija je da nas podržavaju [vidi odgovor Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak], jer smo mladi, entuzijasti, argument je čak i to da smo domaći. (...)
Regional: Je li javnost dovoljno upoznata s cijelom situacijom?
EJ: Trudimo se što bolje upoznati javnost s cijelom situacijom, jer nam je najbitnija stvar podrška građana Pule. Trudimo se i održati kontinuitet akcija na samoj lokaciji, da bi time održali tenziju i informirali javnost o našim prijedlozima. Vjerujem da će u jednom trenu javnost jednostavno morati reagirati.
Regional: Mislite li da je moguće boriti se protiv krupnog kapitala pomoću ovakvih inicijativa?
EJ: Mislim da je jedna standardna pretpostavka da se protiv krupnog kapitala ne može boriti, već ga se može usmjeriti. Zato kroz ovo planiranje nismo bili toliko naivni da toj zoni pristupimo kao apsolutno javnom prostoru [naime, ta lokacija jednostavno ne može ostati divljina ili ispunjena neprofitnim sadržajima - prezanimljiva je...], već smo uključili i namjenu koja bi mogla financirati ciejlu tu zonu. Cilj je da taj krupni kapital svojom zaradom ostvari višu kvalitetu života u prostoru.
Trenutna situacija je takva da privatnim investitorima nitko ništa ne uvjetuje, svoje želje mogu u potpunosti realizirati. To je standard u trećem svijetu. U razvijenijim situacijama lokalna samouprava uvjetuje investitoru što on može, a što ne može.
Primjerice, ukoliko je u pitanju izgradnja stambene zone, grad uvjetuje koliki postotak izgrađenog mora biti namijenjen socijalnim stanovima. Ukoliko se radi o hotelima, investitora se uvjetuje da napravi i sportsko rekreacijsku zonu oja će biti otvorena i za građane. Postoji niz dogovora kojima se taj krupni kapital može humanizirati, međutim kod nas je takvo djelovanje potpuno strano.
Ukoliko ne postoji senzibilitet gradske uprave po tom pitanju [kao što kod nas ne postoji], ostaje jedino borba. Ukoliko nema borbe postoji samo kapital. A to je onda kraj priče. U ovih par godina djelovanja moglo bi se reći da je to faza borbe, borbe za grad kako je to okarakterizirao francuski filozof Henry Lefebvre.
Zanimljivo je kako se lokacija Monumenti otkrila kao idealna lokacija za festivalske aktivnosti. no i one se samo sezonskog tipa. Bilo bi interesantno da festivali, osim glazbene ponude, iskoriste svoj potencijal za polaganje prava na to područje.
Regional: Na koji način?
EJ: Inače takve stvari kreću u dva paralelna smjera. Službeni zahtjev za tim područjem i skvotiranje, kao što je bilo sa zgradom bivše vojarne Karlo Rojc. Ta ista želja treba postojati i na Monumentima. Ukoliko se samo čeka odobrenje, Grad neće ništa dati. [Ponavljam - ako se samo povlačimo po uredima i ništa ne poduzimamo usput, ništa nećemo postići]
Regional: Koja je poruka građanima? Kako da se angažiraju?
EJ: U zadnjoj akciji smo djelovali u prostoru, postavljajući klpice pored mora. Dakle, poruka je da samoinicijativno djeluju, da sami sebi urede ambijent kako im najviše odgovara. Jer taj prostor moraju doživljavati kao svoj.
U novom broju istarskog magazina Regional izašao je zanimljiv interview s Emilom Jurcanom, članom inicijative "Pulska grupa".
Skupina građana, okupljenih u neformalnu inicijativu "Pulska grupa", došli su na ideju da organiziraju arhitektonsku radionicu na Monumentima, dijelu obale na koji je "bacilo oko" poduzeće Brijuni rivijera. 2006. godine održana je ta radionica, kojoj je bio cilj ponuditi alternativne arhitektonske projekte za tu obalu. Organizirana je i serija predavanja, projekti su predstavljeni na nizu izložbi, podneseni Gradu, objavljeni u knjizi... Kasnije su organizirane i još neke aktivnosti, kojima je cilj bio pokazati da su građani zaineresirani za to područje, da ne bi bilo u redu cijeli jedan dio grada rezervirati samo za elitne turiste, koji će tu boraviti dva-tri mjeseca tokom godine. Prostor treba biti dostupan građanima i treba ga osmisliti tako da živi tokom cijele godine, a opet da svi od toga imaju koristi.
[Tu vidimo neke sličnosti s našim problemom. Livada je javni interes svih građana Borovja. I mi moramo pokazati da nam je livada potrebna, da je ona potrebna nama, našoj djeci, svima. Da ta livada daje posebnu vrijednost našem kvartu]
Donosim dijelove interviewa [moje opaske su u uglatim zagradama]:
Regional: Tvrtka Brijuni Rivijera nije se očitovala o vašim idejama?
EJ: Ne. Standardna reakcija je da nas podržavaju [vidi odgovor Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak], jer smo mladi, entuzijasti, argument je čak i to da smo domaći. (...)
Regional: Je li javnost dovoljno upoznata s cijelom situacijom?
EJ: Trudimo se što bolje upoznati javnost s cijelom situacijom, jer nam je najbitnija stvar podrška građana Pule. Trudimo se i održati kontinuitet akcija na samoj lokaciji, da bi time održali tenziju i informirali javnost o našim prijedlozima. Vjerujem da će u jednom trenu javnost jednostavno morati reagirati.
Regional: Mislite li da je moguće boriti se protiv krupnog kapitala pomoću ovakvih inicijativa?
EJ: Mislim da je jedna standardna pretpostavka da se protiv krupnog kapitala ne može boriti, već ga se može usmjeriti. Zato kroz ovo planiranje nismo bili toliko naivni da toj zoni pristupimo kao apsolutno javnom prostoru [naime, ta lokacija jednostavno ne može ostati divljina ili ispunjena neprofitnim sadržajima - prezanimljiva je...], već smo uključili i namjenu koja bi mogla financirati ciejlu tu zonu. Cilj je da taj krupni kapital svojom zaradom ostvari višu kvalitetu života u prostoru.
Trenutna situacija je takva da privatnim investitorima nitko ništa ne uvjetuje, svoje želje mogu u potpunosti realizirati. To je standard u trećem svijetu. U razvijenijim situacijama lokalna samouprava uvjetuje investitoru što on može, a što ne može.
Primjerice, ukoliko je u pitanju izgradnja stambene zone, grad uvjetuje koliki postotak izgrađenog mora biti namijenjen socijalnim stanovima. Ukoliko se radi o hotelima, investitora se uvjetuje da napravi i sportsko rekreacijsku zonu oja će biti otvorena i za građane. Postoji niz dogovora kojima se taj krupni kapital može humanizirati, međutim kod nas je takvo djelovanje potpuno strano.
Ukoliko ne postoji senzibilitet gradske uprave po tom pitanju [kao što kod nas ne postoji], ostaje jedino borba. Ukoliko nema borbe postoji samo kapital. A to je onda kraj priče. U ovih par godina djelovanja moglo bi se reći da je to faza borbe, borbe za grad kako je to okarakterizirao francuski filozof Henry Lefebvre.
Zanimljivo je kako se lokacija Monumenti otkrila kao idealna lokacija za festivalske aktivnosti. no i one se samo sezonskog tipa. Bilo bi interesantno da festivali, osim glazbene ponude, iskoriste svoj potencijal za polaganje prava na to područje.
Regional: Na koji način?
EJ: Inače takve stvari kreću u dva paralelna smjera. Službeni zahtjev za tim područjem i skvotiranje, kao što je bilo sa zgradom bivše vojarne Karlo Rojc. Ta ista želja treba postojati i na Monumentima. Ukoliko se samo čeka odobrenje, Grad neće ništa dati. [Ponavljam - ako se samo povlačimo po uredima i ništa ne poduzimamo usput, ništa nećemo postići]
Regional: Koja je poruka građanima? Kako da se angažiraju?
EJ: U zadnjoj akciji smo djelovali u prostoru, postavljajući klpice pored mora. Dakle, poruka je da samoinicijativno djeluju, da sami sebi urede ambijent kako im najviše odgovara. Jer taj prostor moraju doživljavati kao svoj.
Komentar odgovora
Kao što vidite, Šikić nam poručuje kako smo mu mi baš super, ovako mladi i ludi. Baš mu je super što mi nešto zahtijevamo. Ali ipak, Jelavićeva riječ je zakon, koji se ne može dovoditi u pitanje. Dogma.
Tako je Šikić još jednom potvrdio svoju pro-gradonačelnikovsku poziciju. Time je i Vijeće Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak potvrdilo svoju anemičnost, nebrigu za probleme građana koje zastupaju. Zaboravljaju oni pritom na neke akte i konvencije koje su zaboravili i oni iz Gradskog ureda.
Dakle, ovih dana ću uputiti žalbu na ovaj odgovor. I tražit ću od njih da zauzmu odlučniji stav.
Tako je Šikić još jednom potvrdio svoju pro-gradonačelnikovsku poziciju. Time je i Vijeće Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak potvrdilo svoju anemičnost, nebrigu za probleme građana koje zastupaju. Zaboravljaju oni pritom na neke akte i konvencije koje su zaboravili i oni iz Gradskog ureda.
Dakle, ovih dana ću uputiti žalbu na ovaj odgovor. I tražit ću od njih da zauzmu odlučniji stav.
Odgovor Vijeća gradske četvrti Peščenica - Žitnjak
Predmet: Gradnja zgrade ispred stambenog bloka Ulica grada Chicaga 19, 21 i 23 - odgovor na dopis
Poštovani!
Na osnovi Vašeg dopisa zaprimljenog 13. srpnja 2007. i dodatka kojeg ste nam priložili kao i Vašeg obrazloženja iznesenog na 18. sjednici Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, kada ste kao predstavnik građana obrazložili problematiku vezanu uz predmetnu naznaku odgovaramo sljedeće:
- U okviru svoje nadležnosti kao predstavničko tijelo, Vijeće Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak na osnovi propisane i opisane procedure podržava sve inicijative i prijedloge građana Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak čiji je cilj poboljšanje komunalnog i urbanog standarda, ukoliko su isti u okviru važećih zakonskih propisa i iz njih izvedenih akata i planova.
- U konkretnom slučaju Vijeće podržava i Vašu inicijativu ukoliko se ista temelji na važećim urbanističkim planovima Grada Zagreba.
Polazeći od navedenog, a budući da ste nam priložili o istoj problematici odgovor Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Vijeće Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak u potpunosti podržava spomenuti odgovor jer je utemeljen na važećoj zakonskoj i urbanističkoj proceduri.
Predsjednik Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak
Ivan Šikić
Poštovani!
Na osnovi Vašeg dopisa zaprimljenog 13. srpnja 2007. i dodatka kojeg ste nam priložili kao i Vašeg obrazloženja iznesenog na 18. sjednici Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, kada ste kao predstavnik građana obrazložili problematiku vezanu uz predmetnu naznaku odgovaramo sljedeće:
- U okviru svoje nadležnosti kao predstavničko tijelo, Vijeće Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak na osnovi propisane i opisane procedure podržava sve inicijative i prijedloge građana Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak čiji je cilj poboljšanje komunalnog i urbanog standarda, ukoliko su isti u okviru važećih zakonskih propisa i iz njih izvedenih akata i planova.
- U konkretnom slučaju Vijeće podržava i Vašu inicijativu ukoliko se ista temelji na važećim urbanističkim planovima Grada Zagreba.
Polazeći od navedenog, a budući da ste nam priložili o istoj problematici odgovor Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Vijeće Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak u potpunosti podržava spomenuti odgovor jer je utemeljen na važećoj zakonskoj i urbanističkoj proceduri.
Predsjednik Vijeća Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak
Ivan Šikić
Ljeto je prošlo
Jučerašnjim pogledom kroz prozor utvrdio sam da se većina ljudi vratila s godišnjih odmora. Sad je, nakon izležavanja, kupanja i ostalih ljetnih (ne)aktivnosti, vrijeme da ponovo prionemo poslu. Ovih dana ću ponovo sazvati sastanak, tek toliko da još jednom vidimo gdje smo, kako stojimo, što želimo učiniti i sl.
Preko ljeta se ništa značajnoga nije desilo. Dobio sam neki anemični odgovor vijeća naše gradske četvrti, oluja je srušila ogradu, što sam ja iskoristio da se malo prošetam po njoj i još je malo rasklimam.. Već je drugog dana sve opet bilo na mjestu. Tj. ne - dio ograde se premjestio.
Preko ljeta se ništa značajnoga nije desilo. Dobio sam neki anemični odgovor vijeća naše gradske četvrti, oluja je srušila ogradu, što sam ja iskoristio da se malo prošetam po njoj i još je malo rasklimam.. Već je drugog dana sve opet bilo na mjestu. Tj. ne - dio ograde se premjestio.
20 srpnja, 2007
Nakot iz baruštine
Među mnogim ružnim stvarima koje smo čuli od početka ove naše akcije, izdvajamo dvije.
Prvu je izrigala jedna naša sustanarka, koju neću imenovati. Ona je, na samom početku akcije, rekla da se nememo šta buniti, jer nam je MZOS dao te stanove i da moramo biti zahvalni. Mi smo, naravno zahvalni Ministarstvu znanosti na ovim stanovima, ali ne vidim nikakvu vezu između gradnje na livadi i Ministarstva znanosti. Dobro, ona je svoju provalu nastavila rekavši da se djeca ionako bezveze tu igraju i da se nitko od nas nikad nije udostojio išta pokrenuti u smislu zaštite livade i dodavanja igrališnih sadržaja. [Zanimljivo, jer je time pokazala kako nije upućena i kako ne zna da su stanari MZOS-ovih zgrada prije nekoliko godina, nakon dugog nagovaranja nadležnih službi naše gradske četvrti, sami posadili stabla uz rub livade, da bi ih nadležne službe zatim počupale, s objašnjenjem kako "stabla nisu planirana]. Zaključak te osobe, znanstvene novakinje ped doktoratom, vrle intelektualke, je bio: "Vi ste se svi tu naselili i nakotili! I sad tu još nešto tražite." Svaki komentar je suvišan.
Drugi "greatest shit" je niz izjave predsjednika vijeća naše gradske četvrti, Šikića. On uporno tvrdi da je "sve po propisima", iako se, kad nas je posjetio, nije udostojao ni prošetati uz ogradu. Onda bi vidio kako su propisno uzurpirani svi okolni nogostupi i kako, u skladu s propisima, nema građevinske table na ulazu u gradilište. Isto tako, potpuno je u skladu s propisima što su oni postavili građevinsku ogradu i počeli pripremati gradilište. Još je zanimljivije bilo ono kad me na sjednici Vijeća, za vrijeme moje prezentacije našeg problema, spasio od daljnjeg obmanjivanja vijećnika. Ja sam, naime, uporno i bezobrazno tvrdio kako je ograđena livada. Šikić je vijećnicima objasnio kako "...mladi kolega vas obmanjuje tvrdeći da se tamo nalazi livada. To je tamo baruština u kojoj se legu komarci."
Eto, i tako, da vas dalje ne obmanjujemo. Mi nismo ništa drugo nego nakot iz baruštine. Hvala našim vrijednim prijateljima što su nam pomogli u rasvjetljavanju te istine o nama. Hvala vam što ste nas izvukli iz krize identiteta!
Prvu je izrigala jedna naša sustanarka, koju neću imenovati. Ona je, na samom početku akcije, rekla da se nememo šta buniti, jer nam je MZOS dao te stanove i da moramo biti zahvalni. Mi smo, naravno zahvalni Ministarstvu znanosti na ovim stanovima, ali ne vidim nikakvu vezu između gradnje na livadi i Ministarstva znanosti. Dobro, ona je svoju provalu nastavila rekavši da se djeca ionako bezveze tu igraju i da se nitko od nas nikad nije udostojio išta pokrenuti u smislu zaštite livade i dodavanja igrališnih sadržaja. [Zanimljivo, jer je time pokazala kako nije upućena i kako ne zna da su stanari MZOS-ovih zgrada prije nekoliko godina, nakon dugog nagovaranja nadležnih službi naše gradske četvrti, sami posadili stabla uz rub livade, da bi ih nadležne službe zatim počupale, s objašnjenjem kako "stabla nisu planirana]. Zaključak te osobe, znanstvene novakinje ped doktoratom, vrle intelektualke, je bio: "Vi ste se svi tu naselili i nakotili! I sad tu još nešto tražite." Svaki komentar je suvišan.
Drugi "greatest shit" je niz izjave predsjednika vijeća naše gradske četvrti, Šikića. On uporno tvrdi da je "sve po propisima", iako se, kad nas je posjetio, nije udostojao ni prošetati uz ogradu. Onda bi vidio kako su propisno uzurpirani svi okolni nogostupi i kako, u skladu s propisima, nema građevinske table na ulazu u gradilište. Isto tako, potpuno je u skladu s propisima što su oni postavili građevinsku ogradu i počeli pripremati gradilište. Još je zanimljivije bilo ono kad me na sjednici Vijeća, za vrijeme moje prezentacije našeg problema, spasio od daljnjeg obmanjivanja vijećnika. Ja sam, naime, uporno i bezobrazno tvrdio kako je ograđena livada. Šikić je vijećnicima objasnio kako "...mladi kolega vas obmanjuje tvrdeći da se tamo nalazi livada. To je tamo baruština u kojoj se legu komarci."
Eto, i tako, da vas dalje ne obmanjujemo. Mi nismo ništa drugo nego nakot iz baruštine. Hvala našim vrijednim prijateljima što su nam pomogli u rasvjetljavanju te istine o nama. Hvala vam što ste nas izvukli iz krize identiteta!
Gdje se igramo?
Više puta sam pisao o našoj djeci i utjecaju uzurpacije njihovog igrališta na njihovu igru i ponašanje općenito. Ali nikad dovoljno. Jer uvijek se trebamo pitati kako neka naša intervencija, bilo kakva, utječe na djecu. Što se dešava, kao u ovom slučaju, kad djeci oduzmemo prostor za igru?
Djeca iz našeg i okolnih blokova oduvijek su se igrala na livadi. Na njoj su provodila čitave dane, a njihovi roditelji mogli su se opustiti, jer to je igralište dovoljno izolirano, udaljeno od svih prometnica, a opet prostrano, tako da je svako dijete moglo provoditi vrijeme po svom guštu. Djeca su se, tako, igrala loptom, lutkicama, neki su kružili s plastičnom "kosilicom", neki su samo brali cvijeće ili promatrali kukce, slavili su se tamo rođendani...
Uglavnom, igra je oduvijek tu bila mirna, bez nasilja, a djeca su bila sretna, jer im je djetinjstvo bilo ispunjeno tim jednostavnim travnjakom, toliko velikim za njih.
I onda, jednog dana, djeca više nisu mogla dolaziti na livadu.
Ne treba naglašavati koliko su se djeca razočarala kad im se, umjesto livade, ukazala građevinska ograda. Ono što se desilo nije samo ograđivanje livade. Desila se uzurpacija djetinjstva. Desilo se oduzimanje životnog prostora. I to ne jednom, već mnoštvu djece. Pretjerat ću ako kažem da je to pravi zločinački pothvat, ali ustvari nije ni daleko od toga. Zašto?
Dovoljno je pogledati samo kako se naša djeca sad igraju. Umjesto livade, ostala im je pustinja između zgrada i ograde. Ostao im je kamenjar, na kojemu besciljno premještaju kamenje, da bi onda kamenčiće bacali u prozore. Zabavlja ih zvuk udaranja kamenja u staklo. Još je dobro dok se zadovoljavaju samo malim kamenčićima. Jedine "zelene površine" koje su im ostale su terasice u prizemlju naših zgrada. Da bi došli do te trave, trebaju preskočiti ogradu i onda trčkaraju lijevo-desno. Zapravo je pravo čudo što se još nitko nije ozlijedio.
Djeca su se, otkad nema livade, počela igrati plastičnim puškama, često se svađaju pa čak i potuku. Agresija raste. Potiče ju dosada. Do čega će na kraju tu našu djecu dovesti dosada srah me i pomisliti.
Zato ono jednostavno pitanje jednog djeteta, izraženo grafitom na ogradi: "Gdje ćemo se igrati?" treba shvatiti sasvim ozbiljno. A rješenje je jednostavno. Djeci ne treba puno, samo humani prostor za igru, kakva je livada.
Djeca iz našeg i okolnih blokova oduvijek su se igrala na livadi. Na njoj su provodila čitave dane, a njihovi roditelji mogli su se opustiti, jer to je igralište dovoljno izolirano, udaljeno od svih prometnica, a opet prostrano, tako da je svako dijete moglo provoditi vrijeme po svom guštu. Djeca su se, tako, igrala loptom, lutkicama, neki su kružili s plastičnom "kosilicom", neki su samo brali cvijeće ili promatrali kukce, slavili su se tamo rođendani...
Uglavnom, igra je oduvijek tu bila mirna, bez nasilja, a djeca su bila sretna, jer im je djetinjstvo bilo ispunjeno tim jednostavnim travnjakom, toliko velikim za njih.
I onda, jednog dana, djeca više nisu mogla dolaziti na livadu.
Ne treba naglašavati koliko su se djeca razočarala kad im se, umjesto livade, ukazala građevinska ograda. Ono što se desilo nije samo ograđivanje livade. Desila se uzurpacija djetinjstva. Desilo se oduzimanje životnog prostora. I to ne jednom, već mnoštvu djece. Pretjerat ću ako kažem da je to pravi zločinački pothvat, ali ustvari nije ni daleko od toga. Zašto?
Dovoljno je pogledati samo kako se naša djeca sad igraju. Umjesto livade, ostala im je pustinja između zgrada i ograde. Ostao im je kamenjar, na kojemu besciljno premještaju kamenje, da bi onda kamenčiće bacali u prozore. Zabavlja ih zvuk udaranja kamenja u staklo. Još je dobro dok se zadovoljavaju samo malim kamenčićima. Jedine "zelene površine" koje su im ostale su terasice u prizemlju naših zgrada. Da bi došli do te trave, trebaju preskočiti ogradu i onda trčkaraju lijevo-desno. Zapravo je pravo čudo što se još nitko nije ozlijedio.
Djeca su se, otkad nema livade, počela igrati plastičnim puškama, često se svađaju pa čak i potuku. Agresija raste. Potiče ju dosada. Do čega će na kraju tu našu djecu dovesti dosada srah me i pomisliti.
Zato ono jednostavno pitanje jednog djeteta, izraženo grafitom na ogradi: "Gdje ćemo se igrati?" treba shvatiti sasvim ozbiljno. A rješenje je jednostavno. Djeci ne treba puno, samo humani prostor za igru, kakva je livada.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
