Avionima protiv bagera

Livada je već skoro potpuno uništena. Na mjestu gdje su se nekad djeca igrala, gdje smo svi provodili slobodno vrijeme, sad je krater, iz dana u dan sve dublji.
Livada je oduvijek bila mjesto druzenja i igre. Na taj smo je način jučer i simbolički ispratili, dakle razigrano i veselo. Ogorčeni smo zbog svega što se dogodilo, ali livada nije zaslužila da je samo tako zaboravimo i prepustimo hladnoj lopati bagera. Ova livada je samo jedna od stotina takvih parcela diljem grada. Našom borbom nismo uspjeli spasiti ovu livadu, ali puno toga smo ipak naučili, prenijeli poruku drugim građanima kako je građanski otpor ovakvoj devastaciji grada potreban. Livada u Borovju je žrtva takvog "upravljanja" gradom. Zato mi u svemu ovome nismo gubitnici. Ako je netko gubitnik, to je prvenstveno grad.Jer, oni mogu uništavati parkove, mogu zasipati betonom svaki milimetar ovog napaćenog grada. Mogu oni zgrtati svoje prljave novce, ali jednu stvar ne mogu uništiti, a to je naš duh. Kako bismo to pokazali, jučer smo se našli iza zgrade, opremljeni gomilom papirnatih aviončića. Bacanjem tih aviončića preko ograde, jasno smo pokazali svima kako ne mogu uništiti dječju radost, smijeh igru!
Mislim da je poruka više nego jasna, a sve su popratili novinari Večernjeg lista, sutra.hr i Cropix-ov fotoreporter.

Sram vas bilo!

U današnjoj emisiji na Radiju Sljeme, gdje sam se u eteru našao s Jelavićem, pročelnikom gradskog ureda za sve i svašta, javno sam izgovorio ono što sam odavno želio, a to je: "Gospodinu Jelaviću, kao i cijeloj garnituri koja upravlja gradom mogu samo poručiti neka se srame!" U biti, želio sam im poručiti "neka se srame, ako su za to uopće sposobni. Ja najozbiljnije mislim da oni za sram nisu sposobni. Oni su najobičniji beskrupulozni uzurpatori javnog prostora, a njihova je vizija devastacija grada. Kao što je jedan prijatelj lijepo rekao:

.... za 15 godina, kad ta geta postanu legla narkomanije, kriminala i psihopatije, sigurno će se pojaviti puno pametnih glava koje će ukazivati na lošu urbanizaciju i neplansku gradnju, ali jebiga, bit će kasno.

Smrt livade

"Baš bi volio da sutra opet otvorimo ogradu", rekao je mali J., "tako je lijepo igrati se na livadi..."
Više vrijedi jedna takva rečenica, izgovorena iz dječjih usta, nego sve ono što smo u zadnjih godinu dana čuli od svih onih tzv. "nadležnih", "mjerodavnih" i slične gamadi.
Gamadi, da. Jer nemam ljepše riječi za te strukture, kako gradske vlasti, tako i ministarstava. Gamad je to, jer uzurpiraju svaku zelenu površinu, uništavaju i prirodnu i krajobraznu baštinu, uništavaju dječja igrališta, građanima oduzimaju mjesta opuštanja i rekreacije. Od nas stvaraju poslušnike, skrušene i bezvoljne aparatiće na navođenje.
Ipak, djeca dokazuju koliko razumiju samu srž problema. Djeca jako dobro znaju koliko je livada dobra za njih. U svakom ubranom cvjetiću, u svakom mravu, u svakoj gusjenici i glisti, u trčanju za loptom po zelenoj travi.. u svemu tome ima toliko dubine, toliko smisla, to je toliko iznad svih tih privatnih interesa kojima se vode profiteri.
I na to smo upozoravali sve mjerodavne službe čitavih 12 mjeseci.
Ali nitko nas nije želio čuti.
Jučer su postavili ploču na ulaz u gradilište.
Danas je buldožer zario svoju lopatu u zemlju. Digao je prvi sloj zemlje, zatim još jedan i još jedan. Odlazi livada pred našim očima, a mi to možemo samo bespomoćno gledati. Ima nas premalo, ne možemo organizirati živi zid pred ulazom u gradilište, kojim bismo spriječili ulazak strojeva.

Početak uništavanja - prvo prodiranje lopate bagera u travnjak

Ljudi su, kao i svakog drugog dana, odlazili na posao, potpuno mirno, kao da se ništa ne događa. I to je slika mlade hrvatske inteligencije!

Neki se i dalje, kao i tokom cijele akcije, ponašaju kao da se ništa ne događa.

Dodo je vikao: "Marš bageru! Ajde ča! Bježi!"
Matko me pitao: "Tata, a šta danas će nam iskopati livadu? Hoćemo li onda ići na neku drugu livadu? Ali onda će iskopati i tu drugu livadu, šta ne?"
Kažem vam, još jednom, više ima mudrusti u toj dječjoj jednostavnosti nego u svim tim zapetljanim igrama ozbiljnih, odraslih ljudi.

Dokumentarac je pogledan

Danas nam je Goran Dević donio kopiju dokumentarca o nama, nazvan "Park u izgradnji". Naravno, odmah smo ga pogledali i odličan je! Jako smo zadovoljni i preporučamo ga svima koje zanima naša borba za livadu.
Na ovom mjestu treba još jednom zahvaliti svima koji su doprinijeli ostvarenju ovog filma.
Film je već prikazan na jednom sastanku zdravstvenih radnika u Osijeku. U utorak će u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar biti predstavljen novinarima. Kopija je dodijeljena i uredu gradonačelnika. Na nama je da sad taj film što bolje iskoristimo.
Rečeno nam je i da se film može slobodno kopirati i sl. Dakle, svi zainteresirani neka se jave i donesu prazan DVD, a mi ćemo im dati kopiju. DivX izdanje možete skinuti ovdje (200 MB)

Završilo je snimanje dokumentarca

Pravo na prostor bezbrižne dječje igre jednako je pravo svih nas. Isto tako, želja naše djece da se ne igraju na bezličnoj izlokanoj površini, nego na zelenilu i među maslačcima, vrlo je jasno iskazana. Sve smo to smo još jednom, zajedničkim snagama, vrlo jasno pokazali onima koji su tu livadu (prostor javnog interesa) uzurpirali kako bi ostvarili svoj sebičan, privatni interes.
Sam čin skidanja jednog polja žičane ograde nekima se možda mogao učiniti grubim i lošim potezom. Međutim, to je uslijedilo nakon što smo iscrpili gotovo sve legalne načine kako bismo našoj djeci i nama odraslima ostvarili jednostavnu želju - da uživamo na livadi. Osim toga:

GRADILIŠTE SE NE SMIJE POSTAVLJATI DOK SE NE IZDA GRAĐEVINSKA DOZVOLA.

Na ovaj način smo najjasnije pokazali koliko nam je stalo do livade. Pokazali smo da ćemo dati sve od sebe kako bismo spasili tu malenu, ali za nas toliko veliku i važnu krpicu zelenila.

Preko zime uglavnom nismo baš puno radili. Upali smo u letargiju nakon svih onih besciljnih lutanja u šumi šaltera i i bezlične birokracije. Nažalost, i ja sam, suočen sa svim tim nepremostivim birokratskim zidovima, postao pesimističan.
Ipak smo odlučili ići dalje!Prva je ideja bila na neki način ponovo privući medije, da ponovo progovore o nama. Zvali smo ZG panoramu, ali nekako baš tih dana nas je nazvala Arijana Fridrih, koja me pitala da li bismo bili zainteresirani da snime dokumentarac o nama i našoj borbi za livadu. To je bio jak poticaj i sad smo tu gdje jesmo.Sad trebamo nastaviti. Pokazali smo da jednostavnim akcijama svi zajedno možemo napraviti puno toga. Zato sad namjeravam ponovo kontaktirati medije. Neka dođu kod nas, neka snime situaciju, neka pišu. Mi ćemo im ponovo prirediti nešto "spektakularno", npr. bacanje aviončića od papira preko ograde.
Djeca će se, uvjeren sam, vrlo brzo ponovo igrati na livadi! Ovoga puta neometano.
Dolazak policije nas baš i nije impresionirao. Imamo svu potrebnu dokumentaciju kojom možemo dokazati kako smo u pravu. Osim toga, optužba za javno okupljanje ne stoji, jer

1. bilo nas je na okupu manje od 20 odraslih;
2. uglavnom smo svi "okupljeni" bili iz Ulice grada Chicaga 19, 21 i 23.

Ljudi, NAŠA DJECA SU KONAČNO OPET BILA NA LIVADI!!! Zar to nije prekrasan rezultat?
Dokumentarac bi trebao biti gotov do 15. IV. Režiser Goran Dević je obećao da će nam poslati kopije filma na DVD-ima. Žongleri, koji su moji prijatelji, su došli na moj poziv. Sretni su što su sudjelovali u ovome.

[Slike sa snimanja možete pogledati ovdje. Ima ih dosta, raspoređene su na nekoliko stranica...]

Probitak

PROBIJENA JE OGRADA!!!
Da, nakon 10 mjeseci navlačenja, konačno su se djeca poigrala na livadi. Kliješta i čekić su bili dovoljni da se skine jedno polje mreže koja čini ogradu.
Djeca su odmah zamijenila kameno-šljunčanu svakodnevicu mirnom igrom u travi, branjem cvijeća, izradom vijenčića od maslačaka.
Prekrasan osjećaj!
Bio je to jedan od onih trenutaka kad te ispuni životna radost, kad znaš da je sve skupa vrijedilo truda.
Trajalo je kratko, tek oko dva sata. Malo smo porazgovarali s policajcem, ništa naročito... Nakon toga smo izašli, stražar je ponovo zakrpao rupu u ogradi.
I to je to!
Zasad...

Uživajte u slikama!

Livada, bez djece...

Lijepo je na livadi provoditi vrijeme. To svi znamo. Lijepo je opušteno čavrljati sa susjedima, dok ti djeca bezbrižno trčkaraju okolo.
Međutim, izgleda da ne misle svi tako. Neki očito preferiraju uživanje u samoći, u svom malom, autističnom svijetu, uz omiljene novine. Bez dječje graje, lopti koje lete okolo...
Eto, tako valjda razmišljaju oni uzurpatori iz TEM-a 95.
Evo kako to izgleda:
Ili iz malo veće blizine:

Novosti

Nakon duuugog vremena evo nas opet.
Bez brige, nismo zamrli, iako se mogao steći takav dojam.
Ivana i ja smo se našli i napravili nekakvu evaluaciju i donijeli odluke o budućim koracima za spas livade. U međuvremenu, gledam kroz prozor, gunđam zbog smeća što se skuplja u prostoru između livade i naših zgrada. Dojam je da nikoga nije briga. Zato sam par puta skupio te najlone, kartone i ostalo i odnio u kontejner. Evo kako izgleda:

Ekipa iz Fade In-a snimit će dokumentarac o našoj borbi za spas livade. To je super, jer je usput i odlična prilika da se cijela priča malo reanimira.
Vidim da se i na stranicama Roda priča o nama, što me jako veseli...
Na jednoj mailing listi se razvila lijepa rasprava pa je prenosim.

Vec neko vrijeme s ekipom iz FadeIN-a dogovaramo snimanje dokumentarnog filma, u kojemu bi desetak minuta bilo posveceno problematici livade u nasem bloku. Tema filma su urbanisticki problemi u Zagrebu i okolici. U tri price bit ce predstavljeni problemi iz tri razlicita gradska i prigradska naselja. Nas problem je prepoznat kao vrlo zamnimljiv. Film ce biti prikazan na HTVu.
Na sastancima smo se slozili da je ovo jako dobra prilika za ponovni medijski proboj i za obnavljanje pomalo zamrlih nastojanja da se spasi livada.
Uglavnom, sad ste nam vi potrebni. Danas se u 18 trebamo naci s filmskom ekipom kako bi dogovorili zadnje detalje o filmu, snimanju itd. S obzirom na to da nas treba biti sto vise, kako bi se pojacao efekt i kako bi film bio zanimljiviji, bilo bi dobro da se u sto vecem broju nademo danas u 18 u "pustinji" izmedu ulaza 21 i 25. Samo snimanje ce se obaviti tokom vikenda, tako da je jos vaznije da tada budemo prisutni u impozantnim kolicinama.

A što kažete na to da želju za spašavanjem livade pokažemo na taj način da po njoj ne bacamo smeće, a već postojeće smeće skupimo u jednoj radnoj akciji? Ima li zainteresiranih? Srijeda (2.04.) u 18 sati. Tako bi mogli pokazati djeci koja se igraju na ostatcima livade da se okoliš mora čuvati, a i nas će podsjetiti da smo sami odgovorni za svoje dvorište.

Naravno da ima zainteresiranih. Mene uzasno ljuti to smece. I u par navrata sam izasao i pokupio ga. Nakon par dana bi opet bilo sve isto. Sto se tog smeca tice, sad sam ga namjerno odlucio ostaviti da i njegovo prisustvo pokaze sta se zapravo dogada u nasem bloku.
Meni se ideja jako svida. Medutim, mislim da bi i to bilo efektno kao jedna od akcija koja ce biti prikazana u filmu. Zato mislim da je OK ostaviti da smece odlezi jos neko vrijeme (do snimanja), iako mi se od pogleda kroz prozor okrece zeludac.

Ovo je super ideja i o tome razmišljam otkad sam uselio u crvenu zgradu prije otprilike godinu dana. I prije ograđivanja livade okoliš naših zgrada je bio poprilično jadan, pogotovo onaj dio odmah ispred zgrada gdje se parkiraju automobili. Znate i sami da je pun rupa koje se za svake kiše napune vodom, one ploče uz zid su odvaljene, a često ima i smeća razbacanog
uokolo (jel se sjećate onog ogromnog auspuha uz sivu zgradu koji je tamo stajao mjesecima?)
Nemam još djecu, ali nekako mi ne bi bilo drago da se igraju uz te zahrđale auspuhe i po lokvama i blatu. Pa ako se napokon makne ta ograda, stvarno ne bi bilo zgoreg da sami taj prostor malo uredimo da ne izgleda ko predgrađe Tirane. Spreman sam pomoći, a i financijski u idealnom slučaju kad bi se dogovorili da zajednički platimo nekakvo uređenje tog prostora oko livade
(barem nekakvo nasipanje rupa, poravnanje terena, travicu...)

Da, taj okolis je odvratan. Mene podsjeca na pustinju pa zato i koristim taj izraz kad mislim na prostor izmedu ulaza 19, 21 i 23. Medutim, treba reci da degradacija okolisa nije zapocela s dizanjem ograde. Auti su se i prije parkirali kojekako i gdje je tko stigao. Tlo je vrlo tanko i kotaci vrlo brzo unistavaju zemljani sloj, otkrivajuci sljuncanu podlogu. Erozija dalje cini svoj dio posla. I onda dobivamo situaciju kakvu imamo. Znam da auta ima sve vise, a nitko nije predvidio dovoljno parkirnih mjesta, ali mislim da bi i nasa svijest trebala biti na dovoljnoj razini da shvacamo kako auti unistavaju ionako degradirani okolis nasih zgrada.
Kad je livada jos bila slobodna, medutim, nije bilo cudno vidjeti ljude kako se nonsalantno voze preko nje. Jednom sam se izderao na nekog tipa koji je u crnom BMWu presao juznim dijelom livade i skoro dobio batine.. Gledao sam malo slike livade iz 2002. pa sve do 2007., da vidim kako je sve to izgledalo. I moja pretpostavka se potvrdila uvidom u te slike. A pretpostavka je bila da se livada vrlo brzo smanjuje zbog prelaska automobila preko nje. Rubni dijelovi livade se sve vise povlace, dok se izlokano tlo siri. Ljeti je katastrofa, kad je sve suho i onda vjetar nosi oblake prasine. Zimi je katastrofa kad padne kisa. Katastrofa je u bilo koje godisnje doba zbog rupa koje se produbljuju, sire...
Sve to, naravno, utjece na nas koji zivimo u Ulici grada Chicaga 19, 21, 23. Dovoljno je pogledati koliko se promijenila djecja igra ubrzo nakon podizanja ograde. Djeca su lopte zamijenila kamenjem, uzela su u ruke puske, igraju se na onim malenim "zelenim povrsinama" uz zidove zgrada. Mi odrasli se vise gotovo uopce ne druzimo... Medutim, tu vec zalazimo u socioloska pitanja, a ne bih o tome...
Ne znam kako izgleda predgrade Tirane. Nisam tamo bio. Medutim, to s uredenjem livade je
posebna prica.