Sramota!

Jučer je na livadu došao bager. Ne velik, ali ipak bager.
Došao je bager i krenuo s kopanjem kanala. Ne na livadi, nego izvan. Kao, sređuju vodovodne cijevi. Kao, nemaju oni ništa s ovim gradilištem. Zašto onda, ako nemaju ništa s gradilištem, preko noći sklanjaju bager na livadi? Zašto uopće sređuju cijevi, kad je s našom vodom sve u redu?
Zašto? Zašto? Zašto?

Međutim , najveći "zašto?" je ovaj: Zašto nitko od stanara nije reagirao na pojavu bagera? U trenutku pojave bagera ja sam bio na poslu, kao i mnogi drugi. Ali netko je ipak bio kući i siguran sam da je netko vidio šta se dešava. Zašto mi nitko ništa nije javio? Tj. zašto nitko nije postupio onako kako smo se dogovorili?
Tek kad je bager odradio svoj radni dan, kad se parkirao na livadi, tek kad se I.K. vratila iz grada i vidila kroz prozor bager na livadi, tek tada sam i ja saznao za sve to.
I šta sad da kažem? Nije baš da sam gajio neke velike iluzije o angažiranosti i osvještenosti naših intelektualaca. Gomilu puta sam se do sada uvjerio da većina svoj posao na znanstvenim institucijama doživljava tek kao običan posao. Nažalost, nema tu baš puno više od toga. Nema onoga što bi se moglo nazvati intelektualnom odgovornošću, nema svijesti o potrebi djelovanja za opće dobro.
Ja to, jednostavno, ne shvaćam.
Mene je sram!
Pitam se, zato, nije li Šikić ipak imao pravo kad je rekao da je ova parcela močvara? Nije li to stvarno močvara, na kojoj tuste krastače sjede na svojim lopočima i skladno krekeću? Na obalama te močvare iz mulja bućkaju mjehurići plina što nastaje raspadanjem organskih tvari. I sve smrdi, sve zaudara, zrak je težak oko te močvare. U mulju se vrlo brzo utopi svatko tko pokuša njime kročiti. Ipak, cijela ta atmosfera močvarnih isparenja je topla, puna sitnih kukaca. Pogoduje debljanju onih krastača što mirno sjede na svojim lopočima, a njihov kreket se čuje daleko u maglovitoj noći.

I sram je sve veći...