Moglo je biti i ovako...

O ovakvome nečemu smo sanjali...

... a umjesto toga imamo ovo:

Šta mislite, kome ćemo dati glas?

Za one koje možda i dalje fasciniraju slike novih građevina i ostalih djela, za koje je "zaslužan" MB, pozivam vas da, kao primjer njegovog djelovanja "za dobrobit građana", pogledate ili se prisjetite (neuspjele) akcije koju smo vodili kako bismo spriječili izgradnju zgrade na parceli, koju smo mi, građani, koristili kao jedinu zelenu površinu pogodnu za dječju igru i opuštanje odraslih u našoj okolici (ima tamo puno materijala, a situacija je bolno tipična i nebrojivo puta ponavljana u svim dijelovima grada). S time u vezi, naročito obratite pažnju na nagodbu, kojom je investitor došao do željene parcele, u zamjenu za potpuno bezvrijedno zemljište između željezničke pruge i jednog prilaznog puta na Horvaćanskom zavoju.
Eto, već bi ovo trebao biti dovoljan razlog da glasate za Kregara. On, kao i svi ljudi na njegovoj listi, siguran je jamac da ovakve stvari neće biti moguće.

Avionima protiv bagera

Livada je već skoro potpuno uništena. Na mjestu gdje su se nekad djeca igrala, gdje smo svi provodili slobodno vrijeme, sad je krater, iz dana u dan sve dublji.
Livada je oduvijek bila mjesto druzenja i igre. Na taj smo je način jučer i simbolički ispratili, dakle razigrano i veselo. Ogorčeni smo zbog svega što se dogodilo, ali livada nije zaslužila da je samo tako zaboravimo i prepustimo hladnoj lopati bagera. Ova livada je samo jedna od stotina takvih parcela diljem grada. Našom borbom nismo uspjeli spasiti ovu livadu, ali puno toga smo ipak naučili, prenijeli poruku drugim građanima kako je građanski otpor ovakvoj devastaciji grada potreban. Livada u Borovju je žrtva takvog "upravljanja" gradom. Zato mi u svemu ovome nismo gubitnici. Ako je netko gubitnik, to je prvenstveno grad.Jer, oni mogu uništavati parkove, mogu zasipati betonom svaki milimetar ovog napaćenog grada. Mogu oni zgrtati svoje prljave novce, ali jednu stvar ne mogu uništiti, a to je naš duh. Kako bismo to pokazali, jučer smo se našli iza zgrade, opremljeni gomilom papirnatih aviončića. Bacanjem tih aviončića preko ograde, jasno smo pokazali svima kako ne mogu uništiti dječju radost, smijeh igru!
Mislim da je poruka više nego jasna, a sve su popratili novinari Večernjeg lista, sutra.hr i Cropix-ov fotoreporter.

Sram vas bilo!

U današnjoj emisiji na Radiju Sljeme, gdje sam se u eteru našao s Jelavićem, pročelnikom gradskog ureda za sve i svašta, javno sam izgovorio ono što sam odavno želio, a to je: "Gospodinu Jelaviću, kao i cijeloj garnituri koja upravlja gradom mogu samo poručiti neka se srame!" U biti, želio sam im poručiti "neka se srame, ako su za to uopće sposobni. Ja najozbiljnije mislim da oni za sram nisu sposobni. Oni su najobičniji beskrupulozni uzurpatori javnog prostora, a njihova je vizija devastacija grada. Kao što je jedan prijatelj lijepo rekao:

.... za 15 godina, kad ta geta postanu legla narkomanije, kriminala i psihopatije, sigurno će se pojaviti puno pametnih glava koje će ukazivati na lošu urbanizaciju i neplansku gradnju, ali jebiga, bit će kasno.

Smrt livade

"Baš bi volio da sutra opet otvorimo ogradu", rekao je mali J., "tako je lijepo igrati se na livadi..."
Više vrijedi jedna takva rečenica, izgovorena iz dječjih usta, nego sve ono što smo u zadnjih godinu dana čuli od svih onih tzv. "nadležnih", "mjerodavnih" i slične gamadi.
Gamadi, da. Jer nemam ljepše riječi za te strukture, kako gradske vlasti, tako i ministarstava. Gamad je to, jer uzurpiraju svaku zelenu površinu, uništavaju i prirodnu i krajobraznu baštinu, uništavaju dječja igrališta, građanima oduzimaju mjesta opuštanja i rekreacije. Od nas stvaraju poslušnike, skrušene i bezvoljne aparatiće na navođenje.
Ipak, djeca dokazuju koliko razumiju samu srž problema. Djeca jako dobro znaju koliko je livada dobra za njih. U svakom ubranom cvjetiću, u svakom mravu, u svakoj gusjenici i glisti, u trčanju za loptom po zelenoj travi.. u svemu tome ima toliko dubine, toliko smisla, to je toliko iznad svih tih privatnih interesa kojima se vode profiteri.
I na to smo upozoravali sve mjerodavne službe čitavih 12 mjeseci.
Ali nitko nas nije želio čuti.
Jučer su postavili ploču na ulaz u gradilište.
Danas je buldožer zario svoju lopatu u zemlju. Digao je prvi sloj zemlje, zatim još jedan i još jedan. Odlazi livada pred našim očima, a mi to možemo samo bespomoćno gledati. Ima nas premalo, ne možemo organizirati živi zid pred ulazom u gradilište, kojim bismo spriječili ulazak strojeva.

Početak uništavanja - prvo prodiranje lopate bagera u travnjak

Ljudi su, kao i svakog drugog dana, odlazili na posao, potpuno mirno, kao da se ništa ne događa. I to je slika mlade hrvatske inteligencije!

Neki se i dalje, kao i tokom cijele akcije, ponašaju kao da se ništa ne događa.

Dodo je vikao: "Marš bageru! Ajde ča! Bježi!"
Matko me pitao: "Tata, a šta danas će nam iskopati livadu? Hoćemo li onda ići na neku drugu livadu? Ali onda će iskopati i tu drugu livadu, šta ne?"
Kažem vam, još jednom, više ima mudrusti u toj dječjoj jednostavnosti nego u svim tim zapetljanim igrama ozbiljnih, odraslih ljudi.

Dokumentarac je pogledan

Danas nam je Goran Dević donio kopiju dokumentarca o nama, nazvan "Park u izgradnji". Naravno, odmah smo ga pogledali i odličan je! Jako smo zadovoljni i preporučamo ga svima koje zanima naša borba za livadu.
Na ovom mjestu treba još jednom zahvaliti svima koji su doprinijeli ostvarenju ovog filma.
Film je već prikazan na jednom sastanku zdravstvenih radnika u Osijeku. U utorak će u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar biti predstavljen novinarima. Kopija je dodijeljena i uredu gradonačelnika. Na nama je da sad taj film što bolje iskoristimo.
Rečeno nam je i da se film može slobodno kopirati i sl. Dakle, svi zainteresirani neka se jave i donesu prazan DVD, a mi ćemo im dati kopiju. DivX izdanje možete skinuti ovdje (200 MB)

Završilo je snimanje dokumentarca

Pravo na prostor bezbrižne dječje igre jednako je pravo svih nas. Isto tako, želja naše djece da se ne igraju na bezličnoj izlokanoj površini, nego na zelenilu i među maslačcima, vrlo je jasno iskazana. Sve smo to smo još jednom, zajedničkim snagama, vrlo jasno pokazali onima koji su tu livadu (prostor javnog interesa) uzurpirali kako bi ostvarili svoj sebičan, privatni interes.
Sam čin skidanja jednog polja žičane ograde nekima se možda mogao učiniti grubim i lošim potezom. Međutim, to je uslijedilo nakon što smo iscrpili gotovo sve legalne načine kako bismo našoj djeci i nama odraslima ostvarili jednostavnu želju - da uživamo na livadi. Osim toga:

GRADILIŠTE SE NE SMIJE POSTAVLJATI DOK SE NE IZDA GRAĐEVINSKA DOZVOLA.

Na ovaj način smo najjasnije pokazali koliko nam je stalo do livade. Pokazali smo da ćemo dati sve od sebe kako bismo spasili tu malenu, ali za nas toliko veliku i važnu krpicu zelenila.

Preko zime uglavnom nismo baš puno radili. Upali smo u letargiju nakon svih onih besciljnih lutanja u šumi šaltera i i bezlične birokracije. Nažalost, i ja sam, suočen sa svim tim nepremostivim birokratskim zidovima, postao pesimističan.
Ipak smo odlučili ići dalje!Prva je ideja bila na neki način ponovo privući medije, da ponovo progovore o nama. Zvali smo ZG panoramu, ali nekako baš tih dana nas je nazvala Arijana Fridrih, koja me pitala da li bismo bili zainteresirani da snime dokumentarac o nama i našoj borbi za livadu. To je bio jak poticaj i sad smo tu gdje jesmo.Sad trebamo nastaviti. Pokazali smo da jednostavnim akcijama svi zajedno možemo napraviti puno toga. Zato sad namjeravam ponovo kontaktirati medije. Neka dođu kod nas, neka snime situaciju, neka pišu. Mi ćemo im ponovo prirediti nešto "spektakularno", npr. bacanje aviončića od papira preko ograde.
Djeca će se, uvjeren sam, vrlo brzo ponovo igrati na livadi! Ovoga puta neometano.
Dolazak policije nas baš i nije impresionirao. Imamo svu potrebnu dokumentaciju kojom možemo dokazati kako smo u pravu. Osim toga, optužba za javno okupljanje ne stoji, jer

1. bilo nas je na okupu manje od 20 odraslih;
2. uglavnom smo svi "okupljeni" bili iz Ulice grada Chicaga 19, 21 i 23.

Ljudi, NAŠA DJECA SU KONAČNO OPET BILA NA LIVADI!!! Zar to nije prekrasan rezultat?
Dokumentarac bi trebao biti gotov do 15. IV. Režiser Goran Dević je obećao da će nam poslati kopije filma na DVD-ima. Žongleri, koji su moji prijatelji, su došli na moj poziv. Sretni su što su sudjelovali u ovome.

[Slike sa snimanja možete pogledati ovdje. Ima ih dosta, raspoređene su na nekoliko stranica...]

Probitak

PROBIJENA JE OGRADA!!!
Da, nakon 10 mjeseci navlačenja, konačno su se djeca poigrala na livadi. Kliješta i čekić su bili dovoljni da se skine jedno polje mreže koja čini ogradu.
Djeca su odmah zamijenila kameno-šljunčanu svakodnevicu mirnom igrom u travi, branjem cvijeća, izradom vijenčića od maslačaka.
Prekrasan osjećaj!
Bio je to jedan od onih trenutaka kad te ispuni životna radost, kad znaš da je sve skupa vrijedilo truda.
Trajalo je kratko, tek oko dva sata. Malo smo porazgovarali s policajcem, ništa naročito... Nakon toga smo izašli, stražar je ponovo zakrpao rupu u ogradi.
I to je to!
Zasad...

Uživajte u slikama!

Livada, bez djece...

Lijepo je na livadi provoditi vrijeme. To svi znamo. Lijepo je opušteno čavrljati sa susjedima, dok ti djeca bezbrižno trčkaraju okolo.
Međutim, izgleda da ne misle svi tako. Neki očito preferiraju uživanje u samoći, u svom malom, autističnom svijetu, uz omiljene novine. Bez dječje graje, lopti koje lete okolo...
Eto, tako valjda razmišljaju oni uzurpatori iz TEM-a 95.
Evo kako to izgleda:
Ili iz malo veće blizine:

Novosti

Nakon duuugog vremena evo nas opet.
Bez brige, nismo zamrli, iako se mogao steći takav dojam.
Ivana i ja smo se našli i napravili nekakvu evaluaciju i donijeli odluke o budućim koracima za spas livade. U međuvremenu, gledam kroz prozor, gunđam zbog smeća što se skuplja u prostoru između livade i naših zgrada. Dojam je da nikoga nije briga. Zato sam par puta skupio te najlone, kartone i ostalo i odnio u kontejner. Evo kako izgleda:

Ekipa iz Fade In-a snimit će dokumentarac o našoj borbi za spas livade. To je super, jer je usput i odlična prilika da se cijela priča malo reanimira.
Vidim da se i na stranicama Roda priča o nama, što me jako veseli...
Na jednoj mailing listi se razvila lijepa rasprava pa je prenosim.

Vec neko vrijeme s ekipom iz FadeIN-a dogovaramo snimanje dokumentarnog filma, u kojemu bi desetak minuta bilo posveceno problematici livade u nasem bloku. Tema filma su urbanisticki problemi u Zagrebu i okolici. U tri price bit ce predstavljeni problemi iz tri razlicita gradska i prigradska naselja. Nas problem je prepoznat kao vrlo zamnimljiv. Film ce biti prikazan na HTVu.
Na sastancima smo se slozili da je ovo jako dobra prilika za ponovni medijski proboj i za obnavljanje pomalo zamrlih nastojanja da se spasi livada.
Uglavnom, sad ste nam vi potrebni. Danas se u 18 trebamo naci s filmskom ekipom kako bi dogovorili zadnje detalje o filmu, snimanju itd. S obzirom na to da nas treba biti sto vise, kako bi se pojacao efekt i kako bi film bio zanimljiviji, bilo bi dobro da se u sto vecem broju nademo danas u 18 u "pustinji" izmedu ulaza 21 i 25. Samo snimanje ce se obaviti tokom vikenda, tako da je jos vaznije da tada budemo prisutni u impozantnim kolicinama.

A što kažete na to da želju za spašavanjem livade pokažemo na taj način da po njoj ne bacamo smeće, a već postojeće smeće skupimo u jednoj radnoj akciji? Ima li zainteresiranih? Srijeda (2.04.) u 18 sati. Tako bi mogli pokazati djeci koja se igraju na ostatcima livade da se okoliš mora čuvati, a i nas će podsjetiti da smo sami odgovorni za svoje dvorište.

Naravno da ima zainteresiranih. Mene uzasno ljuti to smece. I u par navrata sam izasao i pokupio ga. Nakon par dana bi opet bilo sve isto. Sto se tog smeca tice, sad sam ga namjerno odlucio ostaviti da i njegovo prisustvo pokaze sta se zapravo dogada u nasem bloku.
Meni se ideja jako svida. Medutim, mislim da bi i to bilo efektno kao jedna od akcija koja ce biti prikazana u filmu. Zato mislim da je OK ostaviti da smece odlezi jos neko vrijeme (do snimanja), iako mi se od pogleda kroz prozor okrece zeludac.

Ovo je super ideja i o tome razmišljam otkad sam uselio u crvenu zgradu prije otprilike godinu dana. I prije ograđivanja livade okoliš naših zgrada je bio poprilično jadan, pogotovo onaj dio odmah ispred zgrada gdje se parkiraju automobili. Znate i sami da je pun rupa koje se za svake kiše napune vodom, one ploče uz zid su odvaljene, a često ima i smeća razbacanog
uokolo (jel se sjećate onog ogromnog auspuha uz sivu zgradu koji je tamo stajao mjesecima?)
Nemam još djecu, ali nekako mi ne bi bilo drago da se igraju uz te zahrđale auspuhe i po lokvama i blatu. Pa ako se napokon makne ta ograda, stvarno ne bi bilo zgoreg da sami taj prostor malo uredimo da ne izgleda ko predgrađe Tirane. Spreman sam pomoći, a i financijski u idealnom slučaju kad bi se dogovorili da zajednički platimo nekakvo uređenje tog prostora oko livade
(barem nekakvo nasipanje rupa, poravnanje terena, travicu...)

Da, taj okolis je odvratan. Mene podsjeca na pustinju pa zato i koristim taj izraz kad mislim na prostor izmedu ulaza 19, 21 i 23. Medutim, treba reci da degradacija okolisa nije zapocela s dizanjem ograde. Auti su se i prije parkirali kojekako i gdje je tko stigao. Tlo je vrlo tanko i kotaci vrlo brzo unistavaju zemljani sloj, otkrivajuci sljuncanu podlogu. Erozija dalje cini svoj dio posla. I onda dobivamo situaciju kakvu imamo. Znam da auta ima sve vise, a nitko nije predvidio dovoljno parkirnih mjesta, ali mislim da bi i nasa svijest trebala biti na dovoljnoj razini da shvacamo kako auti unistavaju ionako degradirani okolis nasih zgrada.
Kad je livada jos bila slobodna, medutim, nije bilo cudno vidjeti ljude kako se nonsalantno voze preko nje. Jednom sam se izderao na nekog tipa koji je u crnom BMWu presao juznim dijelom livade i skoro dobio batine.. Gledao sam malo slike livade iz 2002. pa sve do 2007., da vidim kako je sve to izgledalo. I moja pretpostavka se potvrdila uvidom u te slike. A pretpostavka je bila da se livada vrlo brzo smanjuje zbog prelaska automobila preko nje. Rubni dijelovi livade se sve vise povlace, dok se izlokano tlo siri. Ljeti je katastrofa, kad je sve suho i onda vjetar nosi oblake prasine. Zimi je katastrofa kad padne kisa. Katastrofa je u bilo koje godisnje doba zbog rupa koje se produbljuju, sire...
Sve to, naravno, utjece na nas koji zivimo u Ulici grada Chicaga 19, 21, 23. Dovoljno je pogledati koliko se promijenila djecja igra ubrzo nakon podizanja ograde. Djeca su lopte zamijenila kamenjem, uzela su u ruke puske, igraju se na onim malenim "zelenim povrsinama" uz zidove zgrada. Mi odrasli se vise gotovo uopce ne druzimo... Medutim, tu vec zalazimo u socioloska pitanja, a ne bih o tome...
Ne znam kako izgleda predgrade Tirane. Nisam tamo bio. Medutim, to s uredenjem livade je
posebna prica.

Trg zrtava Milana Bandića

[Iako smo se jednom zarekli da na ovom blogu nećemo spominjati ime diplomiranog politologa što upravlja Gradom, dozvolili smo si kršenje ovog pravila u ovoj iznimnoj situaciji]
U subotu, 20. listopada, simulirano je preimenovanje jednog trga. Trg je Cvjetni, dakle, Trg Petra Preradovića. Taj trg je na udaru privatnih investitora, a, s obzirom na to da se nalazi u samom centru Zagreba, kao i na njegovu važnost u cjelokupnom životu grada, sve što se na njemu zbiva privlači medijsku pažnju već mjesecima. Zbog toga je i najpogodniji za ukazivanje na urbanističke probleme što se tiču ne samo cijelog Zagreba, već i svih gradova diljem Hrvatske.
Urbanističku devastaciju grada Zagreba potpisuju Milan Bandić i njegova administracija pa se, logično, nametnula ideja o preimenovanju tog trga imenom žrtava tog sistema upravljanja.
Žrtve Milana Bandića su svi oni građani koji su na bilo koji način oštećeni gradnjom koja je izmakla kontroli, privatnim građevinskim investitorima, kojima se, uz svesrdnu pomoć gradskih vlasti, ispunjavaju sve, pa i najperverznije, želje. I u tom nasrtaju nestaju spomenici kulture, javni parkovi, pješačke zone, trgovi se iz okupljališta svih pretvaraju u okupljališta Nekih. Na odru takvog, anakronog, podivljalog kapitalizma žrtvovana je sloboda i mir građana, ne samo onih koji sad žive, već i onih koji tek dolaze, ali i onih koji su odavno otišli.
Tako su se, među kolateralnim žrtvama, našle i veličine kao što je Nikola Tesla (čiji je spomenik, voljom gradonačelnika, premješten s Instituta Ruđer Bošković na skroz neadekvatno mjesto na uglu Tesline i Preradovićeve ulice), Ivan Meštrović (za čiju želju, da se taj spomenik mora nalaziti isključivo na IRB-u, gradske vlasti nemaju sluha), žrtva je pjesnik Vladimir Vidrić, čiju kuću namjeravaju srušiti, a naposljetku, i Petar Preradović (čiji je trg "preimenovan", a
neizvjesna je i sudbina njegovog kipa na istom tom trgu).
Žrtve smo predstavljali svi mi, koji smo direktno pogođeni gradonačelnikovim povlađivanjem privatnim interesima građevinara. U našim se kvartovima, tako, gradi u parkovima, ulice nam se urušavaju, voda nam je zatrovana. Ukratko, za naše potrebe nitko nema sluha, slušaju se samo odabrani, čiji se argumenti mjere sadržajem plavih koverti.
I zato smo se okupili na Cvjetnom trgu, kako bismo, na simboličan način, odali počast svim žrtvama ovakvog načina upravljanja. Pritom Milan Bandić nije samo onaj čovjek koji vrši funkciju gradonačelnika Zagreba, nego su Milani Bandići svi oni u svim hrvatskim gradovima koji žrtvuju vlastite građane potrebama "elite".

Reakcije na Rješenje o uklanjanju

Jučer smo primili jako puno čestitki sa svih strana. Rješenje o uklanjanju (gradilišta) je samo privremena pobjeda, pobjedica, jedan maleni korak naprijed, koji je nastupio u trenutku kad smo već mislili da je sve uzaludno. Šaljem neke od reakcija (s mojim [komentarima])

Vera Šimek Petrinjak:

Nikola! Bravo!!! Hura!!!!!!!!!!! Vama je to prva pobjeda, pa vjerujem da ste ponosni.  Nama nije prva, ali je jako značajna. Danas na Savjetu bilo bi dobro reći o čemu se radi. Hoćete li moći doći na 10-15 minuta? Pozdrav.
Vera
[bio sam na sastanku Savjeta, samo na pet minuta - dočekali su me pljeskom :-) ]

Darija Božac:
Bravi ,
čestitam, ipak znači ima nade. Kod nas su na žalost izglasali mogućnost gradnje u parku Mladenaca (kod Augustovog hrama) na Rivi i kod Sidra. Park grada Graza se izvukao.

Iva Zenzerović:
bravoo Nikola i inspektori, malo su se ufrkisali  sad kad se pocelo rušit, pa su konačno počeli i nesto radit. super, super

Goran Zgrablić:
BRAVO NIKOLA i ekipa s Borovja! Istina je da su ova nesretna rušenja u Zagrebu prvo na HEP a sada i Kerumovom gradilištu doprinijela vašoj pobjedi, ali da niste imali dobro organiziranu akciju pokrenutu prije više od pola godine ne biste sada uspjeli sklepati nešto na brzinu i iskoristiti priliku. Još jednom potvrda da su takve dobro organizirane akcije građana potrebne.

[ovdje su se potkrale dvije greške:
1. nisu rušenja povod našem uspjehu, jer smo mi prije tih događaja poslali Ministarstvu prijavu, čak dva puta - drugi put je upalilo;
2. naša akcija traje 4.5 mjeseca, a ne više od pola godine]

Nina Brnić:
Bravooo, Nikola i susjedi!!! Svaka čast na ovome, budi nadu da nešto ipak funkcionira i da se može nešto napraviti ako si dovoljno uporan.

Ivana Bašić:
Bravo Nikola! Baš mi je večeras Jagorova sestra rekla da te srela i obavijestila me o uspjehu akcije LivaDA. Tako sam
sretna zbog svih vas koji ste se udružili, pokušali i uspjeli napravit nešto za sebe i kvart. Bravo!

Nevjerojatno, ali istinito!

Nakon svih dopisivanja s
Gradom, Vijecem gradske četvrti, i ostalima, već je sve skupa počelo izgledati kao
beskonačno dopisivanje.
Kad ono..
Jučer smo dobili pismo iz Odjela inspekcijskog nadzora Ministarstva
zaštite okolisa, prostornog uređenja i graditeljstva, u kojemu kažu ovo:
"Povodom Vaše prijave obavljen je inspekcijski pregled te je utvrđena
povreda Zakona o gradnji, slijedom čega se donosi Rješenje o uklanjanju
(....)"
URAAA!!!!!!

Ukratko

U zadnje vrijeme naše su se aktivnosti uglavnom svodile na "dopisivanje" s Vijećem naše gradske četvrti i Gradskim uredom za prostorno uređenje. Dobili smo neke odgovore, neke još čekamo. Odgovori su uglavnom ili anemični (Vijeće g. č. nam nije odgovorilo ništa posebno na našu žalbu) ili dosta duhovite bljezgarije (glavni humorist je Jelavić).
Čekamo i da se oglase Ministrica zaštite okoliša, Dječja pravobraniteljica, a očekujemo i reakciju građevinske inspekcije, koju smo pozvali da još jednom pogledaju gradilište.
Javna rasprava o novom GUP-u je završena. Bili smo na Fanjekovom monologu, nakon kojega je uslijedila žestoka rasprava, ali mi nismo uspjeli doći do mikrofona...
Također, Zelena lista je 18. rujna organizirala tribinu "Glas građana - glas Zagreba", na koju su bile pozvane nama slične građanske inicijative. Bili smo pozvani i mi, ali zaključili smo da se radi o njihovoj predizbornoj kampanji pa smo odustali od sudjelovanja.

Primjedba na Prijedlog Odluke o donošenju GUP-a - 02

Dotična čestica (k.č. 4379/21) smještena između četiri kuće nizom godina postala je dječjim igralište, koje ionako kuće koje je okružuju nemaju, a svi ostali blokovi (DO SADA!!!) u Borovju ga imaju.
Situacija na terenu, s odnedavno ucrtanim granicama zgrade na toj čestici, livadi, potvrđuje potpuno zagušivanje zasada prilično rahlo izgrađenog naselja. Želju da se dotična čestica k. č. br. 4379/21 prevede iz M1 u Z1! potvrđuje i 700-tinjak potpisa peticije, Gradu uručene 10. srpnja 2007.

Zagreb, 7. rujna 2007.

Primjedba na Prijedlog Odluke o donošenju GUP-a - 01

Čitavo naselje Borovje nalazi se u zomi mješovite namjene, M1, a u grafičkom prikazu "4a - urbana pravila" označeno je oznakom 1.6, što znači "zaštita i uređenje dovršenih naselja". S obzirom na to da se već dugi niz godina naslovna k.č(4379/21) koristi kao javni park i dječje igralište, zahtjevamo da se taj dio zone M1 prenamjeni u zonu javne zelene površine - javni park, Z1. Potrebu za očuvanjem te zelene površine i sprječavanjem gradnje na njoj građani Borovja su jasno izrazili potpisivanjem peticije, koju smo uručili Gradonačelniku i pročelniku Gradskog ureda za prostorno uređenje. U skladu s aktualnom akcijom Grada Zagreba i Konzuma "Vratimo djeci igrališta", smatramo da biste trebali imati razumijevanja za ovu našu primjedbu.

Zagreb, 7. rujna 2007.

Pismo Davoru Jelaviću

Gospodine Jelaviću, javljam Vam se glede odgovora koji smo dobili u svezi s izgradnjom na kčbr. 4379/21 k.o. Žitnjak u Borovju. S obzirom na to da imam dosta opazaka, počinjem redom.

1. Pod natuknicu PREDMET napisali ste da šaljete odgovor u svezi gradnje zgrade ispred stambenog bloka Ulica grada Chicaga 19, 21 i 23. Opaska: riječ je bloku zgrada u Ulici grada Chicaga i19, 21, 23 ALI i zgrada u Ulici grada Chicaga 31 i 33, da ne spominjem i zgrade u Zbiljskoga 26 i 28 jer one jednom stranom okružuju dotično igralište, ali im je ulaz s druge strane.

2. Rečenica usput dodana da je zahtjev za izdavanje građevinske dozvole podnesen i postupak je u tijeku jasno govori da nema sumnje da će ured izdati i tu dozvolu. Međutim to što navodite GUP i njegove odrednice tipa M1, obveza donošenja ili nedonošenja detaljnog plana uređenja jednostavno NEMA VEZE SA STVARNOŠĆU. Jednostavno rečeno: nema te struke koja bi dopustila toliku izgrađenost parcele. Jer doisto je neobično kad velite da je parcela sa svih strana ograđena prometnicom pa nas stoga nitko nije imao pitati ni za što. Gospodine Jelaviću, pa svaka je prazna površina ograđena prometnicom ako se hoda oko nje, a ne preko nje, a ova je površina i sama prometnica kad su preko nje pretrčavala djeca od jedne do druge zgrade ili od zgrade do pekarnice. Pa zašto onda dopuštate izgradnju na prometnici???

3. Očekujem odgovor da je parcela privatno zemljište i da grad s time nema ništa. ALI IMA!!! Jer je Grad dodijelio to zemljište 28. 11. 2006. nagodbom tvrtki TEM 95 " d.o.o., Zagreb, Međimurska 19 i nekolicini fizičkih osoba u zamjenu za k.č.br.4670/18 k.o. Grad Zagreb, zgrada i dvorište u Zagrebu, Ul. Ćire truhelke.... da dalje ne prepisujem što još. Grad je javnu površinu dao u privatno vlasništvo i ondje gdje je mogao omogućiti normalan život, dostojan grada, nagodbom dopušta da se izgradi zgrada nepropisno udaljena od okolnih, zgrada koja će oteti nužne ulaze drugima zgradama, koja će se u slučaju potresa obrušiti na ostale (ili one na nju) bez poštivanja razmjera visine zgrade i udaljenosti od susjedne, zgrada koja će uništiti igralište 100-njak djece.

GRAD JE OTEO PARK STANARIMA U ULICI GRADA CHICAGA 19, 21, 23, 31, 33!!! DAO GA JE ZA ZGRADU. I to je jedina istina.

Usput u zgradama u Ulici grada Chicaga 19, 21 i 23 stanuju znanstveni novaci, asistenti, sveučilišni profesori, htjeli mi to reći, ili ne, obrazovna krema hrvatskoga društva.

Gospodine Jelaviću, ni Vi ni ja nismo obrazovani urbanisti: Vi ste ekonomist, ja sam lingvistica. Ipak, za pretpostaviti je da ćete Vi željeti zgradu, a ja park na kčbr. 4379/21 k.o. Žitnjak u Borovju!

S nadom da će Grad sada sklopiti novu nagodbu kojom će Tem-u 95 i ostalim vlasnicima dati neko drugo zemljište za ono na Trešnjevci, a umjesto ovog na Borovju, zemljište koje nije usred kakva bloka, a vrijedno približno kao ono na Trešnjevci, pozdravljam Vas!

U Zagrebu 11. 9. 2007.

Molba za očitovanjem Dječje pravobraniteljice

Poštovana gospođo Jelavić!

Nadam se da nismo prvi koji su Vam se javili s takvim problemom jer je to onda znak da se shvatilo da divlja izgradnja nije samo problem zaštite okoliša, prometne i ine infrastrukture nego je to, ponajprije, problem zdravoga djetinjstva. Naime, mi smo neformalna inicijativa iz Zagreba koja se bori za očuvanje jedine livade u bloku zgrada u Ul. grada Chicaga 19, 21, 23, Ulica grada Chicaga 31, 33 te Zbiljskoga 26, 28. Ta livada nizom je godina postala jedino igralište za 100-tinjak djece okolnih zgrada, omiljeno okupljalište djece i roditelja, zanimljiva upravo zbog toga što nije imala poslužene tobogane, ljuljačke i slične sprave već su na njoj djeca kreativno gradila svoje sprave, slobodno trčala, igrala nogomet, badminton, lovicu. U zgradama Ul. grada Chicaga 19, 21 i 23 stanuju asistenti, znanstvenici i profesori na fakultetima te je livada bila i svojevrsna katedra, mjesto upoznavanja s najnovijim znanstvenim spoznajama s različitih područja znanosti. No, na stranu s tim, iako nije nebitno, ali, onaj tko najviše gubi planiranom izgradnjom zgrade na toj livadi jesu DJECA. Zbog toga Vam se i obraćamo s nadom da imate pravna, pedagoška i psihološka sredstva i razloge kojima možete utjecati na odgovorne službe u gradu Zagrebu da bi se zaustavila izgradnja i djeci vratilo pripadajuće im zelenilo. Jer, u četiri mjeseca otkako je livada, tj. gradilište ograđeno, jasno se vidio prijelaz od slobodne djece s parkom u uličare jer su stisnuti u ulicu nastalu između ograde i zgrada u kojima stanuju. Djeca su postala nasilnija, igraju se po zgradi prilično nestašno i nemirno, ponašaju se kao životinje u kavezu. Doista se nešto promijenilo. I to naočigled svima i usprkos svim molbama Gradu da vrati livadu djetinjstvu te djece.

Naša je inicijativa poduzela sve pravne i građanske mjere za spašavanje livade, obavijestila sve nadležne, mnoga sredstva javnog priopćavanja, organizirala prosvjed na kojem je bilo tih 100-injak djece i kada je ograda oblijepljena dječjim crtežima, prikupila 700-injak potpisa peticije i – ništa. Sve to se može vidjeti i pročitati na našem blogu borovje.blogspot.com

S nadom da ćete Vi uspjeti kako nam pomoći, srdačno Vas pozdravljamo!

Zagreb, 15. 9. 2007.

Ništa novoga..

Onaj bager --- kako je došao, tako je i nestao. I opet sve po starome. Stražar se šeće u svojim žutim čizmicama, bavi se hortikulturom...
Mi smo se koncentrirali na drugi "front", tako da "ništa se ne dešava jer nitko ništa ne shvaća". A narod se veseli. Narodnom veselju nema kraja ni konca.
Stražar je nekome ispričao kako je cijela livada posuta otrovom za štakore. Ne znam kad su se pojavili ti štakori. Nikad ih prije nije bilo.
He he...
Naravno da ih nema ni sada; sve je to ona već toliko prežvakana priča o štakornjacima i uređenju štakornjaka. Zato, evo slike, da barem negdje budu stvarno zastupljeni i ti glodavci, kad je već ovaj post pisan tek tako da nešto napišem.

Sramota!

Jučer je na livadu došao bager. Ne velik, ali ipak bager.
Došao je bager i krenuo s kopanjem kanala. Ne na livadi, nego izvan. Kao, sređuju vodovodne cijevi. Kao, nemaju oni ništa s ovim gradilištem. Zašto onda, ako nemaju ništa s gradilištem, preko noći sklanjaju bager na livadi? Zašto uopće sređuju cijevi, kad je s našom vodom sve u redu?
Zašto? Zašto? Zašto?

Međutim , najveći "zašto?" je ovaj: Zašto nitko od stanara nije reagirao na pojavu bagera? U trenutku pojave bagera ja sam bio na poslu, kao i mnogi drugi. Ali netko je ipak bio kući i siguran sam da je netko vidio šta se dešava. Zašto mi nitko ništa nije javio? Tj. zašto nitko nije postupio onako kako smo se dogovorili?
Tek kad je bager odradio svoj radni dan, kad se parkirao na livadi, tek kad se I.K. vratila iz grada i vidila kroz prozor bager na livadi, tek tada sam i ja saznao za sve to.
I šta sad da kažem? Nije baš da sam gajio neke velike iluzije o angažiranosti i osvještenosti naših intelektualaca. Gomilu puta sam se do sada uvjerio da većina svoj posao na znanstvenim institucijama doživljava tek kao običan posao. Nažalost, nema tu baš puno više od toga. Nema onoga što bi se moglo nazvati intelektualnom odgovornošću, nema svijesti o potrebi djelovanja za opće dobro.
Ja to, jednostavno, ne shvaćam.
Mene je sram!
Pitam se, zato, nije li Šikić ipak imao pravo kad je rekao da je ova parcela močvara? Nije li to stvarno močvara, na kojoj tuste krastače sjede na svojim lopočima i skladno krekeću? Na obalama te močvare iz mulja bućkaju mjehurići plina što nastaje raspadanjem organskih tvari. I sve smrdi, sve zaudara, zrak je težak oko te močvare. U mulju se vrlo brzo utopi svatko tko pokuša njime kročiti. Ipak, cijela ta atmosfera močvarnih isparenja je topla, puna sitnih kukaca. Pogoduje debljanju onih krastača što mirno sjede na svojim lopočima, a njihov kreket se čuje daleko u maglovitoj noći.

I sram je sve veći...